Ekstremni sport koji mu je u krvi, Edinu Ličini dao je ekstremnu ideju za završni rad na Akademija likovnih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu na smjeru Produkt dizajn.Ovaj Sarajlija, koji već radi kao uspješan dizajner, za završni diplomski rad odlučio je napraviti drveni bicikl, tačnije drveni ram za sportski bicikl.

“S obzirom na to da sam već neko vrijeme zaposlen kao dizajner namještaja često sam u dodiru s drvetom. Na ideju da pokušam napraviti drveni ram za sportski bicikl kakav koriste triatlonci došao sam jer se i sam bavim triatlonom”, kazao je Edin Ličina za Faktor.

Za razliku od modernih ramova za sportske bicikle, koji su uglavnom sačinjeni od raznih laganih legura, oplemeniti i “oživiti” svoj završni rad sa skupocijenim i originalnim dijelovima nije bio lagan posao. Valjalo je svaki dio precizno integrisati na drveni ram kako bi cijeli rad uopće imao smisla.

“Zadatak nije bio nimalo lagan. Drvo je sjajan prirodni materijal ali kod rada s drvetom greške su nedopustive. Nije to glina ili neki drugi materijal gdje sebi možeš dopustiti grešku. Jedno pogrešno mjerenje na komadu drveta znači da slobodno možeš otići tražiti novi komad na kojem ćeš posao početi iznova”, istakao je Edin.

Na svog drvenog ljubimca Edin još uvijek nije ugradio “pogon”, kaže da će s tim dijelom “projekta” još malo pričekati.

“Ovaj model je radni. Ipak, u skorije vrijeme planiram praviti i funkcionalan bicikl za koje ću iskoristiti dio opreme s ovoga “bajka”. Na taj novi ću sigurno ugraditi kvalitetan pogon, a vi ćete biti prvi koji će imati priliku da vide i “cestovno izdanje” mog projekta”, rekao je Ličina, te dodao kako je njegov drveni bicikl težak 11 kilograma.

Ljubitelj ekstremnih sportova na kraju nam je otkrio kako se u narednoj godini želi okušati na jednom od Iron Man takmičenja, a ukoliko bude predan i treninzima koliko i u radu s drvenim biciklom sigurni smo da će ostvariti željeni rezultat.

Izvor: Faktor

Klix.ba

Jubilarna 45. internacionalna Una regata počela je danas u organizaciji NP „Una“, a na startu prve etape u Martin Brodu pojavilo se oko 400 raftera u 60 čamaca iz svih krajeva BiH i Evrope.

Noć ranije Una regata je svečano otvorena, a rafteri su prespavali u kampu Lučica.

Prva etapa vozi se do Štrbačkog buka , a prije toga učesnici Una regate imaju pauzu u Kulen Vakufu gdje će ručati i družiti se sa mještanima. Na Štrbačkom buku u kampu koji je pripremljen za učesnike organiziran je muzičko-zabavni program uz učešće grupe Camino Verde i muzičara Ade Iftića.

Sve funkcionira po planu. Kajakaši, ronioci, skiperi , vatrogasci, policajci, Crveni križ, naša logistika, svako radi svoj posao. Manifestacija je uspjela , to mogu već sada reći –kazao je direktro NP “Una“Amarildo Mulić.

Druga najopasnija etapa od Štrbačkog buka do Bihaća vozi se sutra, a očekuje se rekordan broj plovila. Ručak je na Japodskim otocima u Račiću, a doček u centru Bihaća na gradskom mostu i kupalištu Beton. Uveče će učesnike zabavljati zagrebačka grupa „Prljavo kazalište“.

Posljednji dan etape učesnici će veslati u subotu od Bihaća do Bosanske Krupe, a u okviru treće etape biće održana i utrka čamaca sa novčanim nagradama. .

Avaz.ba

Sarajka Zlatana Šarkinović prošle godine našla se u reklami švedskog giganta Volva za crossover model XC90.

Sasvim slučajno, agenti iz švedske marketinške agnecije pronašli su njen profil na društvenoj mreži Instagram, pod imenom Zlatana Ibrahimović. Potom su je kontaktirali te uspostavili saradnju. Nakon toga, Zlatana je otputovala u Island gdje se vozeći krajolicima u XC90 automobilu pričala o tome šta za nju predstavlja sreća.

Tema reklame bila je “U potrazi za sretnim mjestom”.

– U potrazi za sretnim mjestom putovali smo Islandom tražeći sreću. Zlatana (28) turistkinja iz Sarajeva posjećuje Island po prvi put. Pitali smo Zlatanu je li sretna? Kratko je odgovorila da jeste. Zlatanina rodna država, Bosna i Hercegovina, prošle godine rangirana je na 87 mjesto u “Svjetskom izvještaju sreće” i na mnoge načine različita je od Islanda.

Ali šta Zlatanu čini sretnom? Da li iste stvari koje stavljaju osmijeh na lice ljudima Irske ili je nešto sasvim drugo ?

– Za mene sreća je stanje uma. Mjesto koje osjećamo u sebi samo ako ostanemo vjerni sebi – kaže Zlatana – stoji na oficijelnoj stranici Volva.

S obzirom da je Zlatan Ibrahimović, fudblaler bh. porijekla godinama bio zaštitno lice Volva, pretspostavlja se da su čelnici upravo zbog sličnosti imena i prezimena pomislili da je Zlatana u srodstvu sa fudblaerom. Kako god, Zlatana je postigla ono o čemu mnogi mogu samo sanjati.

• Pogledajte reklamu OVDJE.

(Bportal)

Niko Lovrinović iz Gornjeg Putićeva kod Travnika izvrstan je majstor svoga zanata. Ovaj inovator živi od svoga rada. Niko je novu kuću pretvorio u radionicu u kojoj stvara neobična majstorska djela a i dalje stanuje u staroj ruševnoj koja prokišnjava na sve strane.

“Ovu mješalicu za beton obogatio sam inovacijama tako da kada završite mješanje betona, dobro je operete i onda služi kao veš mašina. Tačnije kaputa, radnih odijela, ručnika… Bijelo rublje ne može prati jer trebam još neke prepravke da može i njega oprati bez oštećenja.

Mješalica koju sam ja napravio ima kuku za vuču, svjetlosnu signalizaciju, podešavanje, odnosno niveliranje i mnogo toga drugog što druge nemaju. Rado bih je prodao jer mi treba novaca za daljnji razvoj i unapređenje inovacija”, govori Niko za portal Flash.ba.

Pogledajte video:

(Bportal.ba/Flash.ba)

Danas je u Kyotu, Japan, otvorena 30. godišnja konferencija o miru i suživotu u svijetu kroz dovu-molitvu. Ideja o molitvi različitih vjerskih tradicija na jednom mjestu začeta je u Asisiju 1986. godine i nastavljena u Kyotu, na brdu Hieiji 1987. godine.

Svi poglavari japanskih religijskih tradicija, od kojih su budistička i šintoistička najbrojnije, sudjeluju u ovoj zajedničkoj molitvi na brdu Hiei, gdje je podignut šintoistički hram. U Japanu ima oko deset hiljada muslimana.

Predstavnik Bosne i Hercegovine na ovogodišnjoj konferenciji bio je dr. Mustafa Cerić, bivši reis-ul-ulema Islamske zajednice u BiH. Prema njegovim riječima na brdu Hiei u Kyotu osmogodišnji dječak japanskog porijekla po imenu Sato Maisara proučio je milozvučnim glasom kur'anske ajete 31-34 iz 41. sue (Fussilet).

“Bilo je, zaista, čarobno slušati kur'anske riječi u tišini akšama u Kyotu. I drugi vjerski predstavnici – kršćani, budisti i drugi imali su svoje molitve. Nikome nije smetala različitost u molitvi, već se svako osjećao sigurnim i sretnim u svojoj tradiciji dok je slušao drugog i drugačijeg. Tolerancija nije znak slabosti, već je to znak sposobnosti i stabilnosti. Netolerancija je znak slabosti i nestabilnosti. Samo onaj koji je slab nije sposoban slušati drugog i drugačijeg. A onaj ko je siguran u svoju vjeru i tradiciju drugi i drugaćiji ga ne može ni zbuniti ni omesti u njegovoj vjeri i tradiciji. Tako sam se ja osjećao u Kyotu dok sam komunicirao sa budističkim, šintoistički i krščanskim svećenicime te jevrejskim rabinima iz različitih krajeva svijeta” kaže Cerić.

“Ja sam muslima iz Europe. Tačnije ja sam musliman iz Bosne, male države po veličini, ali velike zemlje po značaju njene religijske i kulturne tradicije. U stvari, ja sam preživio genocid zbog moje vjere, ali ja sam i prozvan da govorim protiv terorizma zbog moje vjere – islama. Svakako, ja sam voljan da uradim baš to – da govorim protiv nasilja u ime vjere kao žrtva genocida, ali i da se odazovem pozivu da očistim moju vjeru od nasilja kojeg neko činu u ime Allaha Svevišnjeg…

Imam potrebu da kažem da je čovjek stvoren od zemlje (turab), melek je stvoren od svjetla (nura), a šejtan je s tvoren od vatre (nara). Zemlja u sebi ima i svjetlo i vatru. Čovjek je, dakle, svjetlo i vatra, vatra i svjetlo. Melek ga navodi na svjetlo, a šejtan na vatru. Čovjek ima izbor – svjetlo koje mu obasjava put ili vatra koja iza sebe ostavlja pepeo. Uloga uleme, odnosno vjerski autoriteta, je da kod ljudi pale svjetlo uma, a ne da u njima raspaljuju vatru. To bi bila moja glavna poruka ovdje u Kyotu” riječi su dr. Mustafe Cerića.

U selu Karaosmanovići, u Pazariću nalazi se jedan od najstarijih hrastova u Europi, za koji se vjeruje da je star 500 godina. Sklonište je brojnim životinjskim vrstama, a u prošlosti je služio i kao zaštita stanovništvu od avijacije.

Hrast je jedinstven po tome što je njegovo stablo šuplje, prečnika 155 cm , u koje može stati desetak ljudi dok visina stabla iznosi 20 m. Uprkos starosti krošnja još uvijek cvjeta i u proljeće izgleda kao da ga zub vremena nije nimalo nagrizao. Njegov korijen proteže se čak 40 metara u dužinu preko njive.

Ispod stabla su prije 45 godina na metar dubine pronađeni zlato, sablje i posuđe iz osmanskog perioda.

Ovaj stari hrast nalazi se u dvorištu porodice Kalember, i niko  se ne sjeća koliko dugo već je tu. Stariji mještani sela tvrde  da su se tokom Drugog svjetskog rata od avijacije krili u njegovoj unutrašnjosti i tu bili najsigurniji. Tokom agresije na BiH na Pazarić je palo na hiljade granata, mnoge kuće su uništene i zapaljene, ali je kuća nane Ajše Kalember ostala netaknuta zahvaljujući starom hrastu koji ju je odbranio.

Prema tvrdnjama mještana hrast je najzanimljiviji djeci, a često svrate i turisti, najviše iz Njemačke.

Mještani sela Karaosmanovići emotivno su vezani za ovaj stari hrast. Svi se brinu o njemu, obilaze ga.

Danas je ovo drvo zaštićeno od strane države, kao stablo od posebnog značaja.

U galeriji pogledajte zbog čega je ovo jedinstven hrast.

Foto: Semir Zeka.

(Bportal.ba)

Navijači FK Sarajevo, popularne Horde zla, još jednom su pokazali koliko vole Bosne i Hercegovinu i da ne zaboravljaju njene heroje.

Na sjevernoj tribini stadiona Koševo podigli su transparent, kojim su se sjetili Izeta Nanića, ratnog komandanta i nosioca najvažnijeg ratnog priznanja “Zlatni ljiljan“.

Legendarni komandant 505. viteške brigade je poginuo 5. augusta 1995. godine, prvog dana operacije “Oluja” u širem rejonu Ćorkovače, u akciji koja je za cilj imala spajanje jedinica Petog korpusa Armije Republike BiH i hrvatske vojske.

Nanić je zajedno sa svojim vojnicima učestvovao je u razbijanju neprijateljske linije na Ćorkovači. Samo nekoliko sati prije konačne deblokade i spajanja snaga Armije Republike BiH sa hrvatskom vojskom, ubijen je iz zasjede.

Noć prije pogibije u svoj ratni dnevnik je zapisao:

– Sve je u igri. Nadam se da će uspjeti i ja sa njima – a onda i narod. Pobjeda je blizu. Ako Bog da, bit će naša BiH. Osjećam da mogu uraditi zamišljeno. Nestalo je struje. Sretno!

Horde zla su na transparentu napisali citat iz Nanićevog ratnog dnevnika.

(Bportal/ Faktor)

Međunarodno udruženje uzgajivača bosanskog brdskog konja od aprila do sredine jula ove godine izvršilo je još jedan posao od izuzetne važnosti za očuvanje genetskog potencijala pasmine.

“Stručnjaci Veterinarskog fakulteta iz Ljubljane, s kojim Udruženje ima dugugodišnju uspješnu saradnju, izvršili su uzimanje i dugoročno konzerviranje sjemena (smrzavanje i pohranjivanje u tekućem dušiku) od tri linije pastuha i pohranili ga u banci gena na odjelu porodiljstva koje djeluje pri tom fakultetu za namjenu očuvanja pasmine “In Vitro”, kazao je Feni član Međunarodnog udruženja uzgajivača bosanskog brdskog konja Enver Žiga.

Pojasnio je da je taj način trajnog očuvanja gena izvornih ugroženih pasmina uobičajen i koristi se u većini država Europske unije.

“Zahvaljujući velikom angažiranju predsjednika Udruženja Antona Dolinšeka i susretljivosti nekolicine profesora sa Veterinarskog fakulteta iz Ljubljane uspjeli smo trajno sačuvati gene za linije pastuha: Miško, Barut i Durmitor, a u planu je da se na taj način sačuva sjeme i od pastuha linije Đulbeg”, kazao je Žiga.

Tako je Udruženje, kako je naglasio, pored velike pažnje koju posvećuje fizičkom očuvanju pasmine kroz stalno povećanje broja grla i muške i ženske populacije, napravilo veliki korak u cilju trajne zaštite dijela ovoga izuzetno vrijednog genetskog materijala.

“Ovo bi trebalo da je briga državnih i entitetskih službi ili fakulteta u BiH koji nažalost, vrlo malo ili nimalo vode računa o izvornim pasmina. Sva je sreća da postoji Udruženje i ljudi u njemu koji ne štede ni sredstva ni vrijeme ni vlastiti rad na očuvanju bosanskog brdskog konja”, naglasio je Žiga.

Prilikom formiranja Međunarodnog udruženja uzgajivača bosanskog brdskog konja, u martu 2010. godine, utvrđeni su osnovni ciljevi među kojima je najvažniji bio očuvanje pasmine i zaštita njenog genetskog materijala.

U dosadašnjem radu Udruženje je ostvarilo niz značajnih rezultata među kojima su: povećanje brojnosti pasmine, povečanje broja ergela i broja malih uzgajivača, utvrđivanje standarda pasmine, registracija Udruženja kao verifikovane uzgojne organizacije i povećanje broja država u kojima se selekcijski uzgaja pasmina.

Akta.ba

Na jezeru Sniježnica sinoć (petak) je oboren ovogodišnji rekord kada su u pitanju kapitalni primjerci ribe.

Naime, ribolovcu SRD „Šaran“ Teočak Zekeru Haračiću uz pomoć Elvira Islamovića i Fahrudina Haračića posrećilo se da na udicu upeca soma teškog 41 kilogram.

Mjerenju težine ovog kapitalca prisustvovalo je više ribolovaca kao i ribočuvar Asmir Nakičević koji nam je potvrdio da je ovo rekordni primjerak ulovljene ribe u ovoj godini.

On dodaje da je tokom ove sezone iz jezera izvučeno više kapitalnih primjeraka soma, ali da je ovaj nadmašio prethodne kapitalce.

Upecan je na sportski način, udicom i štapom, a za mamac je korišten keder.

Dužina mu je 176 centimetara i sa tom dužinom je među najvećim ikada ulovljenim ribama u jezeru Sniježnica.

Inače, rekord u lovu ribe na ovom jezeru i dalje drži Beriz Mujaković koji je na istom mjestu prije devet godina upecao soma teškog 58 kilograma i dugog 195 centimetara.

(Bportal.ba/Glas Drine)

Dvadesettrogodišnja djevojka iz Prijedora, Ranka Damjanović, odavno vozi automobil, a prije tri mjeseca je počela voziti kamion od 7,5 tona.

Kako sama kaže, i na ovaj način razbija predrasude o ženama vozačima, a s druge strane uživa za volanom kamiona. U planu joj je položiti i kategoriju za šlepera s prikolicom, te jednog dana postati instruktorica. Mašta o motorima, međutim roditelji joj ne odobravaju vožnju dvotočkašem. Ipak, od te želje neće odustati i čim se zaposli počet će štedjeti za kupovinu motora, piše Anadolija.

Studentica je završne godine studija drumskog saobraćaja i transporta, pa je na neki način ljubav prema vožnji, a posebno prema kamionima spojila i s odabirom budućeg zanimanja.

Ova mlada Prijedorčanka priznaje da ljubav prema teretnim vozilima gaji još od djetinjstva, te da se zbog toga razlikovala od svojih vršnjakinja.

“Prije mjesec dana sam položila za vozača teretnog vozila i zaista je to za mene prelijep osjećaj. Planirala sam i ranije, ali nisam imala dovoljno godina i eto čim sam napunila 22 godine ostvarila sam tu želju. Iduće godine planiram položiti C i CE, a to su kategorije za šlepere i šlepere s prikolicom. Od malena volim kamione. Nikad se nisam igrala s barbikama i lutkama, kao druge djevojčice. Moje najdraže igračke su uvijek bili kamioni i motori. Položila sam i za motor, ali mi se mama protivi kupovini motora” kaže Ranka.

Kaže da je poseban osjećaj kada sjedne za volan kamiona.

“U kamionskoj kabini je sve ljepše, preglednije, prostranije. Poseban je to osjećaj za mene. Mada nisam pretjerano visoka, pa moram pomicati siceve skroz do kraja da bih mogla dohvatiti volan” kaže u šali Ranka.

Mnogi su znali za njenu strast prema kamionima, pa se nisu mnogo ni začudili kad je ostvarila ono što je davno naumila. Poneki su joj govorili da to nije “ženska rabota”, ali se Ranka nije osvrtala na komentare. Ispunila je svoju davnošnju želju i, kako kaže, “niko sretniji od nje zbog toga”.

Njen otac i stric takođe voze kamion, a Ranka se često može vidjeti kako porodičnim kamionom vozi po prijedorskim ulicama.

“Sada mi je najvažnije završiti fakultet. Planiram ostati ovdje, ali ne bježim ni od mogućnosti da vozim velike kamione negdje po Evropi. Prvo moram vidjeti šta će biti sa zaposlenjem. Razmišljam i tome da postanem instruktorica i na taj način da se ostvarim. Budućnost je preda mnom, a do sada sve što sam naumila, ja sam i ostvarila, pa se nadam da će tako biti i u narednim godinama. Bitno mi je da u svemu imam i podršku roditelja, a otac nikada ne strahuje kada sjednem za volan kamiona, mada se neki muškarci kada me vide dok vozim s nevjericom osvrću za mnom” rekla je nasmijana Ranka, koja kroz život kroči s velikim optimizmom i vjerom da će joj se ispuniti svi snovi i nadanja.

(Bportal.ba)

Dvadesettrogodišnja Jasmina Frkatović mnoge će u vremenu u kojem živimo iznenaditi svojom odlukom, a opet mnoge neće.

Jasmini je otac prije nekoliko mjeseci dao novac da sebi kupi automobil, međutim Jasmina je umjesto u kupovinu automobila novac odlučila “uložiti” na nešto mnogo vrijednije, na putovanje na hadž.

– Zaista sam željela automobil. Obišla sam brojne gradove u BiH u potrazi za njim, ali jednostavno nismo nalazili ništa. Međutim, tokom cijelog tog putovanja po Bosni imala sam taj osjećaj da to nije to – kazala je Frkatović.

Kaže da joj se davno prije javila želja za odlaskom na hadž i ističe da je svakim danom, u potrazi za automobilom, njena želja bila ustvari odlazak na hadž, a ne kupovina automobila.

– Kada sam se jednom sa ocem vraćala kući, kazala sam kategorično da ja idem na hadž. Babo je imao želju također, ali mu to ove godine nije bilo u planu. Međutim, kada sam izrazila svoju želju, on je učinio sve da ide ove godine, jer ja svakako ne bih mogla sama, jer mi treba mahrem, pratilac – istakla je Jasmina.

Kaže da je bilo jako puno pozitivnih komentara i podrške okoline.

– Iako sam dobila puno podrške, bilo je i onih komentara tipa još si mlada, sačekaj još malo. Ja sam sama sebi rekla, kad ću ako ne sada. Ko mi garantuje da ću doživjeti sutra – priča Jasmina u haremu Poslanikove džamije.

Ovih dana obavit će hadž zajedno sa svojim ocem, a donijela je odluku da stavi hidžab i njenoj sreći nema kraja.

(Bportal/Hadziumra.ba)

Tridesetogodišnji Dženan Hadžihasanović već pet godina radi veoma zahtjevan, odgovoran, ali i ne tako običan posao.

Dženan se bavi oslikavanjem i restauracijom džamija već pet godina.

Ovaj umjetnik koji je završio Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu, oslikavao je i restaurirao mnogobrojne džamije, ali je svoj doprinos dao i uljepšavanju Pravoslavne crkve, Hamamu Isa-bega Ishakovića, Vijećnice, Jevrejskog groblja i mnogih drugih sakralnih i kulturno-historijskih objekata.

Iako raditi u Božijoj kući i objektima od ogromnog kulturno-historijskog značaja nosi veliki teret, ali i određenu čast i ponos, Dženan skromno odbija prisvojiti bilo kakve zasluge i pohvale za urađeni posao.

– Takva je restauracija. Radiš nešto što je mnogo svetije od tebe samog, budući da je to ono od onih koji su umrli i onih koji se nisu ni rodili, to je svačije. Tu nema mog autorskog djela, ja ne mogu reći da sam ja zaslužan za nešto, tu nema mog potpisa niti ega. Ja sam tu potpuno nebitan. Opet će neko drugi za 100 godina da to restaurira, i tako se i treba odnositi prema tome, s velikim poštovanjem. Meni je jako drago i volim ovo što radim, ali ne mislim da su moje zasluge prevelike. Kad radim neki javni objekat osjećam kao da sam samo stavio jednu ciglu u čitav zid koji smo svi gradili – kaže Dženan.

Ističe da je do sada radio oslikavanje, restauraciju, konzervaciju zidnog slikarstva na oko 15-ak objekata, većinu pod vodstvom šefa Odsjeka za restauraciju i konzervaciju Zemaljskog muzeja, Esada Veskovća sa kojim i dalje sarađuje. Ovaj posao za dotadašnjeg zaljubljenika u slikarstvo počeo je sasvim slučajno, da bi Dženan u njemu pronašao svoju drugu ljubav.

Potrebno znanje, vještina, ali i dobra fizička forma

– Kada se radila obnova džamije Ferhadije u Sarajevu krenuo sam na workshop restauracije. Nihad Čengić moj mentor i po mom mišljenju najveći majstor za restauraciju na ovim prostorima vodio je projekat i od njega sam naučio mnogo o restauraciji i konzervaciji, ali i o drugim stvarima. Nisam imao nikakvu teoretsku edukaciju, ušao sam u tu priču kako bih dodatno zaradio, ali se kasnije ispostavilo da tu ima da se otkrije čitav svemir. Otkrio sam povezanost nauke i umjetnosti. Restauracija i konzervacija dotiče se geometrije, hemije, matematike, fizike, zvuka, svjetla, fotografije i ostalih prirodno-društvenih nauka. Sve me je to oduševilo i puno uticalo na moj život i moju umjetnost – priča, dodajući da je restauracija kompleksna nauka.

Pored toga što zahtijeva poznavanje matematike, geometrije, različitih stilova, mirnu ruku, rad na merdevinama i skelama visokim i do 25 metara, zahtijeva i dobru fizičku formu.

– U džamiji u Maglaju sam radio na 25 metara visine, na drvenim skelama bez ikakve zaštite. To je kao sa mostarskog Starog mosta da gledate, a dole ispod vas je beton. Ti faktički rizikuješ život, koristiš mozak, balansiraš da ne padneš a istovremeno si skoncentrisan na slikanje i da imaš mirnu ruku – priča naš sagovornik.

Svaki objekat na kojem je radio za njega je imao posebnu draž, ali, kako kaže, oduševila ga je islamska umjetnost i rad starih Osmanlija zbog čega je posebno uživao oslikavajući detalje starih bosanskih džamija. Kaže da su Osmalije imale nevjerovatno poznavanje arhitekture, tehnologije, te da su uvijek koristili dobre i prirodne materijale.

Radio je u jednoj od najvećih bosansko-hercegovačkih džamija Jusuf-pašinoj (Kuršumlija) džamiji u Maglaju, džamiji sultana Mehmeda El. Fatiha u Kraljevoj Sutjesci iz 1463. godine koja je jedna od najstarijih, ali posebno težak zadatak za njega je bilo oslikavanje džamije čiju su obnovu i izgradnju godinama svi željno isčekivali.

– Projekat oslikavanja, restauracije i konzervacije Ferhadija džamije u Banjoj Luci, bio je poseban izazov jer sam tada po prvi put učestvovao u izradi projektne dokumentacije oslikavanja i imao sam najveću odgovornost. Rekonstrukcija crteža je trajala nekoliko mjeseci. Tokom izrade projekta pokušali smo doći do što više informacija iz raznih izvora, do tada prikupljenih dokumenata, fotografija pa čak i priča ljudi i njihovih opisa džamije, kako bi je što više približili originalu i zadržali autentičnost. Zbog nedostatka originalnih dijelova i informacija o autentičnom izgledu, morali smo biti kreativni, te smo projektovali crteže po uzoru na pronađene originalne dijelove sa krune mihraba. Budući da je džamija bila srušena do temelja, te da su zločinci pokušali uništiti identitet te sve tragove, kako bi rekonstrukciju i vraćanje u prijašnji izgled učinili nemogućim, bio je neophodan veliki trud i zalaganje ogromnog tima ljudi – priča Dženan.

I rad na sarajevskoj Ferhadiji ostao mu je u posebnom sjećanju, jer su tada naišli na veliko i zanimljivo otkriće.

– Kao i obično, pronađe se nekoliko slikanih slojeva koji znaju biti stari i do 500 godina. Međutim, u  Ferhadiji smo naišli i na stotinjak rupica. Otkrilo se da se radi o rezonantnim kutijama, odnosno ćupovima koji prave zvučnu kutiju od kupole. To je razglas, kako bi svi mogli čuti hodžu dok okuiše. Fascinanto mi je da ukoliko se stoji u jednom ćošku šapnem, na drugom kraju džamije, na udaljenosti od 15 metara, taj šapat se jako dobro čuje. To je savršen mikrofon iz 16. stoljeća koji ima i najviši i najniži ton. Osmanlije su čak negdje u te rupe stavljali i malo pjeska, da to bude savršeno. Tek u 18. stoljeću se takav sistem otkrio i primijenio u teatru u Briselu, te su ga oni naravno i patentirali, iako smo ga mi 2 stoljeća ranije koristili i zabetonirali. Dok su drugi lovili po šumamama mi smo imali umjetnost, imali smo grandioznu slikariju, biblioteke, česme, kupatila, sarme, dolme, bili smo civilizovano i moćno društvo mnogo prije ostalih. Mi smo sve to iz neznanja uništili – kaže sarajevski umjetnik.

Restauratori uništili više objekata od dušmana

Neznanje zbog koga sami uništavamo vrijedne stvari ga itekako boli.

– U povijesti se dešavalo da restauratori iz neznanja i pogrešnog pristupa oštete objekte, više nego agresori. Bilo je i javašluka, čudnih talova, korištenje lažnih boja neprovjerene kvalitete, nepoštivanje starih metoda, a sve u svrhu profita… Kao da se radi o dnevnom boravku a ne Božijoj kući. To je čest pristup kod nas i odlučio sam da neću za sitnu lovu učestvovati u skrnavljenju naše baštine – tvrdi Dženan.

Ovaj sarajevski umjetnik odlučio je proširiti svoja znanja kada je u pitanju ova oblast, te je prije mjesec dana upisan na Univerzitet u Švicarskoj, s obzirom da u BiH, iako postoji velika potreba, nema fakulteta na kojem bi se izučavala restauracija.

– Primljen sam na taj fakultet, ali sam prolongirao studiranje za sljedeću godinu, zbog manjka finansijskih sredstava, odnosno u potrazi sam za stipendijom. Očekujem ako država zahtijeva od mene nešto, a nije u stanju da mi pruži obrazovanje, da treba barem nekako da mi pomogne. Ja ne idem tamo po titulu, nego po znanje, jer ja ne radim za svoj lični interes, već za državni. Džamija i crkva nisu moj objekat, privatni niti bilo čiji, već je sve to javno – ističe Dženan.

Do početka studija u Švicarskoj, Dženan priprema i nekoliko slikarskih izložbi gdje će biti izloženi njegovi radovi.

U okviru izložbe “Sarajevo–Zürich: Unlimited”, nakon Zuricha, od četvrtak, 31. augusta, njegove slike su izložene i u Umjetničkoj galeriji BiH, a sredinom i krajem septembra će svoja djela prikazati i u Milanu i Lozani.

Faktor.ba

U svijetu trkaćih konja, prelijepih plemenitih grla, punih pola stoljeća živi Idriz Bašić iz Tomine kod Sanskog Mosta. U ovom selu Idriz već godinama ima ergelu i tu se, uz trenere i ostale pomagače, a on je tu svepitajući i glavni, rađaju šampioni trkaćih staza na prostorima bivše države.

Povod za priču o Idrizu Bašiću i njegovim lipicanerima nedavna je pobjeda njegovog konja Kiss me Kate na glavnoj utrci na 2.400 metara na 14. memorijalu “Alija Izetbegović” na Bakšaiškim barama u Bihaću.

To je najjača utrka na prostorima bivše Jugoslavije pa je i razumljiva Idrizova radost zbog velikog pehara, ali da budemo iskreni, i 10.000 KM koje mu je njegova kobila zasluženo donijela.

‘’Svom džokeju Slavenu Jovanoviću iz Šapca rekao sam: ‘Idi odmah na čelo’, i poslušao me je. Znao sam da je Kiss me Kate dobra i da neće posustati”, objašnjava Bašić taktiku koju je primijenio na Bakšaiškim barama.

On je u konjičkom sportu otkako je prohodao i mogao skočiti na konja. Bio je prvi razred osnovne škole kada ja jahao Stanaricinog konja na sanskom vašaru, u to vrijeme poznato grlo. Jahao je i bio džokej dok nije, kako kaže, ‘oteščao’.

“Kad sam bio mali, u Kupres sam pješice odvodio konja na utrke. Dva dana je to trajalo. Spavali bismo na Čađavici pred Mrkonjić-Gradom i onda nastavljali put Kupresa”, sjeća se Bašić.

I kad ga je sudbina sa porodicom odvela u Švicarsku, i tamo su trkaći konji bili njegova okupacija. Bašić, jednostavno, nikad nije mogao, ali ni htio da se riješi konja. Ta ljubav traje i danas, a s vremenom su je prihvatili i svi ukućani, supruga Mine i trojica sinova.

‘’Velika je stvar pobijediti na Memorijalu “Alija Izetbegović”. Meni je ovo druga pobjeda, prvi put sam utekao prije 12 godina sa Sindacom ispred Guliana”, govori Bašić.

Mogao je i treći put biti najbolji u Bihaću, ali te 2007. njegov konj Sedes Flam, ko zna zašto, nije izišao iz mašine, a kada je mašina sklonjena, poludio je na stazi i umalo nije prestigao sve konje kojima je dao fore.

Sjeća se Idriz i strelovite Indikane, koja mu je bezbroj puta razgalila srce energičnom borbom na stazi, ali i preteškog rastanka kada je u igri s djecom slomila nogu pa su je morali eutanazirati.

Bašić trenutno radi sa dva prvoklasna šestogodca, koja je kupio u Njemačkoj – Kiss me Kate i Nelke. Zanimljivo, Nelke je platio 17.000 eura u Baden-Badenu, ali ne postiže rezultate kao Kiss me Kate, koja je upadljivo jeftinija.

“Moja veza s trkaćim konjima mnogo je više od jahanja i galopa. To se na da ispričati. Nema ljepšeg osjećaja od onog kada te ta pametna, plemenita životinja gleda svojim sjajnim očima i pokazuje ljubav što se brineš o njoj”, zaključuje svoju priču Bašić, čija je kuća puna konjičkih trofeja.

Izvor: Avaz.ba

Svi imamo želju postati uspješni i priznati vođe u poslovnom svijetu. Mnogi lideri vode uspješno velike kompanije, ali nikako nisu postali velike vođe. Vođa se ne postaje preko noći. To je trajni proces samorazvoja. Potrebno je uložiti mnogo rada i truda. To je proces u kojem je potrebno mnogo raditi na sebi i upoznati samoga sebe.Često se pitamo gdje griješimo? Da li postoji formula da sebe i druge pretvorimo u velike vođe? Naravno da postoji. Morate imati na umu da nadarenost i motivacija nisu dovoljni za dugoročni uspjeh. Nikada ne precjenjujte svoje sposobnosti već budite realni. Samopuzdanje je vrlo važan faktor u uspjehu, ali oprezno s njim. Previše samopouzdanja može vam biti štetno kao i manjak.

Ključevi uspjeha

Ključevi uspjehaŽelite li postati uspješni lider i napredovati u karijeri tri su riječi koje bi trebali odmah izbaciti iz svoga rječnika “ne mogu”, “neću” i “nikada”. Želite li biti sretni i prihvaćeni u poslovnom okruženju morate izbaciti iz svoga rječnika riječi “mrzim”, “osveta” i “ljubomora”. Tko to ne može neka odustane o pomisli da će postati uspješan vođa jer se ključevi uspjeha već nalaze u vašem džepu, samo ih pravilno upotrijebite.Postoje četiri kategorije koje morate savladati da biste postali uspješni vođa. Morate biti samosvjesni – svjesni svojih prednosti, mana i vrijednosti. Mane i slabosti osvijestite, a upoznajte i njegujte svoje jake strane; domišljati – skloni inovacijama, prilagođavanju i prihvaćanju promjena. Morate biti kreativni i spretni. Morate znati voljeti – imajte pozitivan stav prema samom sebi, a i prenosite pozitivan stav u svom okruženju. Ako znate voljeti i biti ćete voljeni. Cijenite i volite svoje suradnike. Morate biti i hrabri – spremni na rizik, ambiciozni i odlučni. Svojom ambicioznošću i hrabrošću potičite druge. To su četiri osnovne vrijednosti vođa. Što trebate činiti da bi postali vođa? Ne postoji ustaljeni recept i formula kako postati uspješni vođa. Cijelo vrijeme morate učiti, mnogo raditi na sebi i predvidjeti situacije. Ne smijete biti dio problema, već onaj koji zna riješiti problem. Vodstvo mora biti vaš način života u svim segmentima. Svatko tko želi biti uspješan vođa mora znati svoje dužnosti koje će ga dovesti na tron uspjeha. Da biste bili prvi morate imati viziju budućnosti i razrađeni plan za ostvarenje te vizije. Morate odrediti razlog zašto baš to želite. Morate imati tim s kojim ćete razraditi strategiju kako bi ostvarili svoju viziju. Samostalni igrači nemaju uspjeha. Snaga je u jedinstvenom timu. Morate motivirati i inspirirati te poticati ljude na uspjeh. Morate znati smjer u kojem se tim treba kretati. Bez dobrog smjera nema ni dobrog plovljenja. Neka vam je vjetar uvijek u leđima. Morate raditi na svom obrazovanju – učiti uvijek od najboljih. Morate raditi na svojoj promjeni. Loše navike zamijeniti novim kvalitetnijima. Osloboditi se svih predrasuda i negativnog stava. Morate biti ustrajni i nikada ne odustati od svoje vizije i ciljeva. Razmišljate li o neuspjehu odustanite od zanimanja vođe. Potražite posao na nekoj drugoj poziciji. Osim toha morate razmišljati pobjednički, znati učiti iz kritike, učinkovito komunicirati, znati odrediti prioritete te biti dosljedni.

Vještine i tehnike

Mladi poslovni timU svima nama “čuči” potencijal da postanemo uspješni vođe. Kada malo razmislite, svi smo mi vođe i vodimo. Često je prisutna percepcija da je vođenje nagovaranje drugih da nešto učine na određeni način. Ako tako razmišljate, trebali bi promijeniti stav. Uspješne vođe svoje suradnike uče vještinama i tehnikama, te ih potiču da sami donose odluke, što da učine, a da je rezultat – uspjeh. Japanska poslovica kaže: “Nauči me loviti ribu, a ne davati”. Gdje je snaga jednog vođe? Snaga svakog vođe je u njegovom timu koji se međusobno poštuje, koji imaju povjerenja jedni u druge i svoj osobni interes ne stavljaju ispred ciljeva koji donose uspjeh. Svi učinkoviti vođe cijene svoje ljude jer su shvatili da su pojedinci najuspješniji kada ih se cijeni i poštuje. Nitko ne postaje uspješan i veliki vođa slučajno. Temelj vodstva je samosvijest. Koje su osobine dobrog vođe? Dobri lideri su svjesni svoje odgovornosti, preuzimaju inicijativu i proaktivni su, vjeruju u sebe, vjeruju u nešto veliko, tolerantni su, motivirani su za uspjeh, predani su radu, marljivost im je vrlina, spremni su za promjene, imaju osjećaj za stratešku prilagodbu, imaju sposobnost inovacije, fleksibilni su i prilagodljivi, brzo se kreću te su sposobni preuzeti rizik. Posjedujete li ove osobine imate sve predispozicije da budete vođa. Usavršite vještine i tehnike da bi ste postali utjecajni vođa. Samo naprijed, pričvrstite svoja kola za zvijezdu koja vodi do predvodničke uloge! Ako želite da vam zanimanje bude lider tada ulažite u svoj tim i učinite ga najboljim. Pomozite mu u stjecanju samopouzdanja. Uvjerite ga da viziju budućnosti i uspjeha osjeti i živi za nju. Širite pozitivnu energiju, entuzijazam i optimizam. Uspjeh je siguran. Vjerujte ljudima, budite iskreni i poštujte svoje suradnike. Budite hrabri u donošenju odluka pa i onih koje baš nisu popularne. Reagirajte brzo i slušajte svoj instinkt. Budite znatiželjni. Neka svaka vaša dilema ima odgovor i realizaciju. Budite uzor i potičite ostale na akciju.

Cijenite sebe – Prepoznajte svoje slabe strane

Cijenite sebe, budite dostojanstveni i razvijajte svoj bogati potencijal. Uočite na vrijeme ometajuće faktore na putu za uspješnog vođu. Prepoznajte svoje slabe strane. Imajte jasnu sliku za ono za što se zalažete. Neka bude u skladu sa svim vašim vrijednostima.

Jasno postavite ciljeve

Bez jasno postavljenih ciljeva ne možete računati na uspjeh. Što su ciljevi jasniji više se usavršavate za uspješnog lidera. Imajte pozitivan stav prema onome što želite i prema ljudima koji će vam omogućiti da ostvarite ciljeve. Pozitivan pogled na svijet i ljude vinut će vas u okruženje rado viđenih ljudi.

posao.hr

Lidija Sejdinović nije čekala posao, tražila je svoju šansu i trudila se da nauči još više. Upisala je Nahlinu Biznis akademiju koju je uspješno završila, a njena biznis ideja pokazala se kao najbolja, te joj je dodijeljena i prva nagrada.

“Moja poslovna ideja – čiji je cilj razvijanje kreativnosti, kulturnih sklonosti, ljubavi prema književnosti kod djece, kao i  stvaranje ambijenta i sadržaja putem kojih će djeca učiti kroz igru, s lakoćom usvajati nove vještine i znanje te njegovati svoju urođenu znatiželju  – javila se paralelno sa mojim prvim pričama za djecu. Naime, nakon što je objavljena moja slikovnica ‘Podijeli igračke i uberi radost’, počela sam u vrtićima održavati čitanja i interpretaciju pročitanog unutar interaktivnih radionica za djecu. Imala sam potrebu da na licu mjesta osjetim sviđa li se djeci ono što pišem, a također sam željela kroz ta druženja doprinosti izgradnji pozitivnog kulturološkog ambijenta u svojoj okolini”, priča Lidija u razgovoru za poslovni portalAkta.ba.

NAHLINA BIZNIS AKADEMIJA

Budući da se djeci svidio način na koji nudi književnost, odlučila je dodatno unaprijediti koncept radionica dodavanjem sadržaja koji podrazumijevaju i kreativni rad, učenje o zanimljivostima o svijetu oko nas, lutkarsko pozorište, ples i stvaranje okruženja u kojem će se djeca slobodno izražavati i otkrivati svoje sklonosti i talente. Te radionice su dobile svoj kontinuitet i ozbiljnu formu kroz saradnju sa bibliotekom Kulturno-sportskog centra Vogošća.

“U ovom periodu sam krenula na Nahlinu Biznis akademiju jer sam poželjela da svoje ideje o radionicama i radu s djecom postavim u jedan konkretan kontekst, te da sa maštanja i teženje da radim svakodnevno ono što volim pređem na djela. Ali nedostajalo mi je znanja i hrabrosti. Stoga je pohađanje Nahline Biznis akademije direktno utjecalo na donošenje odluke da osnujem svoj biznis jer sam, tokom predavanja i praktičnog rada, stekla dovoljno znanja kada je riječ o osnovama poduzetništva, razvijanju poslovne ideje, pisanja biznis plana te njegove realizacije. Ono što, pored toga, smatram vrijednim iskustvom koje me je osnažilo i potaknulo na djelovanje jeste to što su se predavači, osim što su nam prenijeli znanje, posvetili svakoj od ideja polaznica i što su nas poticali da o svojim idejama razmišljamo iz različitih uglova, a polaznice su spontano počele da međusobno stvaraju mrežu podrške”, pojašnava Lidija koja je u vrlo kratkom vremenu napravila velike korake.

Nekoliko mjeseci nakon osvajanja prve nagrade, zaživjele su “Pričalice”, mjesto na kojem se u ugodnom, urednom, vedrom i djeci prilagođenom ambijentu svakodnevno održavaju radionice i druženja i živi slogan “Osmijeh za svako dijete”.

Ono što “Pričalice,” kaže Lidija razlikuje od ostalih ideja, koje podrazumijevaju rad sa djecom kroz radionice, jeste to što su oni dostupni svaki dan, odnosno ne nude samo jednokratne radionice, nego i kontinuitet koji stvara povjerenje i kvalitetnu komunikaciju između djece, roditelja i njih.

“Pričalice pristupaju djeci u skladu sa njihovim temperamentom, uzrastom i sklonostima. Mi stvaramo ambijent u kojem djeca imaju red i sadržaj ali im je ostavljeno dovoljno prostora za slobodu, igru i spontano, prirodno učenje”, kaže Lidija.

Kod toliko poslova koje je mogla raditi, Lidija je izabrala rad sa djecom koji je za nju nešto posebno.

“U svakom čovjeku leži njegov istinski poziv. Sebe treba osluhnuti, upoznati i izgrađivati u onom smjeru koji nam je gotovo predodređen. Naravno, treba postojati volja, hrabrost i iskrenost da se, unatoč svim životnim izazovima, donese odluka da se radi ono što voli, ono u čemu istinski uživa i za šta posjedujemo vještine. Ono što sam mnogo puta čula od svoje okoline, i ono što sama osjećam, jeste da sam talentirana za rad sa djecom, a koncept ‘Pričalica’ mi nudi da sa tim spojim svoje velike ljubavi – kulturu, književnost, umjetnost, neformalno obrazovanje i odgoj, a da pritom dam prostora i svom poduzetničkom duhu. Osim toga, vrlo je zabavno utjeloviti lik Tete Pričalice, ne uživaju samo djeca u onome što taj lik donosi, nego i ja”, istaknula je Lidija, naglašavajući kako “Pričalice” nisu samo njena poslovna ideja u užem smislu riječi na koji se često misli kada se govori o biznisu. One su kaže, društveno koristan posao i posao koji je izazovan i odgovoran ali donosi neopisiv užitak i obogaćuje joj život.

ŽIVI ONO ŠTO RADI

“Ja zapravo ne želim da između mog privatnog i poslovnog života postoji jaz i sukob, želim da živim ono što radim. Također, želim da kroz ovaj posao ne rastem samo ja, nego i moj suprug i naše dvoje djece. Ja jesam idejni tvorac ‘Pričalica’, ali realizaciju punim plućima žive i oni, kao i moji saradnici i mentori.”

“Pričalica” nudi radionice, čitanje i interpretaciju priča za djecu, lutkarsko pozorište i pozorište sjenki, čudesne zanimljivosti iz svijeta oko nas, činjenice iz životinjskog i biljnog svijeta, kreativni rad od različitih materijala i jednostavne eksperimente. Pored toga, djeca kontinuirano uče o tome šta je to drugarstvo, empatija, ekološka svijest, samostalnost, bonton i red. Tako da interaktivni i raznoliki sadržaji radionica u “Pričalicama” razvijaju kreativnost, jezičke sposobnosti, potiču pravilan psihofizički i emocionalni razvoj, omogućavaju učenje i sticanje raznih vještina kroz igru, pomažu pri razvoju samostalnosti, radne navike te snalaženja u kolektivu, jačaju samopouzdanje, stvaraju djeci osjećaj sigurnog, toplog i zabavnog okruženja.

“Osnovna svrha moje poslovne ideje jeste da djeci uljepšamo djetinjstvo i pomognemo im da rastu u pravom smjeru”, kaže Lidija, koja ima planove da osim u Vogošći svoje ideje realizira i na drugim mjestima u Sarajevu, a postupno i šire, putem projekata koji će se ticati edukacije i zabave za djecu kroz stručne radionice, savjetovanja, festivale i kreiranje publikacija za djecu, te unapređenja kreativnih i inovativnih sadržaja za djecu na teritoriji Bosne i Hercegovine.

E. Ko.

Akta.ba

Fotografije sestara Bektić iz Srebrenice koje hrabro galopiraju na konjima po snijegu oduševile su bosanskohercegovačku, ali i javnost u regiji početkom ove godine.

Radi se o sestrama koje žive u selu Jasenova koje je od Srebrenice udaljeno 10-ak kilometara. Emin Bektić, njegova supruga i četiri kćerke Ćamka, Kadira, Fatima i Dženeta su sretna i zanimljiva porodica. Može se reći da su dio njihove porodice i konji.

Početkom ove godine su nastale očaravajuće fotografije, koje su, uz činjenicu da su nastale u mjestu gdje je počinjen genocid, imale dodatnu vrijednost i težinu.

Više od pola godine kasnije, sestre Bektić ponovo jašu, a odlične fotografije, ovaj put u ljetnom ambijentu na jezeru Perućac, je napravio tuzlanski fotograf Dario Matić.

-Uveliko su vam poznate sestre Bektić koje su svojim životom i ljubavlju prema konjima privukle ogromnu pažnju cijelog svijeta. Misija se polako ispunjava, fotografisano je 3 od 4 godišnja doba. Predstavljamo vam ljetnu kolekciju fotografija, koja je do sada po mnogima i najbolja. Neumorne sestre su oko 20 kilometara jahale na svojim konjima do prelijepog jezera Perućac, odradile fotografisanje i isto toliko kilometara prešle kako bi se vratile kući, napisao je na FB profilu fotograf Dario Matić.

On je dodao da su mu, kao autoru fotografija, ove fotografije možda i najdraže, jer je upoznao dodatnu teritoriju naše domovine, prelijepo mjesto kanjona i jezera Perućac.

-Mjesto koje ne znam iz kojih razloga je totalno zapostavljeno od turističkih zajednica i promocije ljepota BiH, stoga toplo preporučujem da svi koji mogu posjete ovo mjesto, upoznaju ovu našu lijepu zemlju, napisao je Matić.

Kompletnu galeriju možete pogledati na stranici Dario Matic Wedding Photography.

(Bportal.ba)

Dvadesettrogodišnja Admira Muratspahić iz naselja Dražev Dolac kod Gornjeg Vakufa-Uskoplja kaže kako je od malih nogu znala da će se baviti poljoprivredom, u mjestu gdje je tradicija proizvodnje kupusa stara desetljećima.

– U poljoprivredu sam se zaljubila još kao djevojčica, u četvrtom razredu, kada sam s tatom prodavala povrće na pijaci. Do podne sam radila za pijačnim štandom, a od podne bila u školskoj klupi – kazala je.

Nije joj, dodaje, bilo teško da se budi ujutro oko pet sati i da, skupa s ostalim ukućanima, obavlja teške poljoprivredne poslove.

Nastavila je školovanje u bugojanskoj gimnaziji, koju je završila 2013., odličnim uspjehom.

Onda se udala, rodila dvoje djece i, na preporuku oca, na jednoj njivi zasadila kupus od čije prodaje je već u prvoj godini zaradila svoj prvi novac.

Priznaje da je to bila „odskočna  daska“ da dobije veći motiv i snagu za intenzivnije bavljenje poslom za koji smatra da ima perspektivu na tlu gornjovrbaske regije.

– Imamo dosta dulumaže, tako da sada svi radimo oko kupusa. Naporno je, ali zaboravimo na umor kada vidimo da smo postigli dobar rezultat – govori ova mlada i vrijedna žena.

Više voli, nastavlja, svakodnevno obavljati poljoprivredne poslove, nego “raditi u nekoj tvornici za plaću od 300 KM”.

-S tim primanjem, ne bih mogla ništa ostvariti, a tek sam se počela kućiti. Poljoprivreda je varljiva, jedne godine zaradiš više, jedne manje. Ali, ko zna novac usmjeriti na pravi način, može pristojno živjeti i fino „ušparati“  – naglasila je.

Dodaje da njena porodica kupus proizvodi većinom na iznajmljenim parcelama i da se, bez obzira što za to izdvajaju određena sredstva, isplati obrađivati zemlju.

– Zimi odmaramo, pravimo planove za novu  sezonu, družimo se. Veoma je važno i to što se slažemo, i pomažemo jedni druge.  U tome je, možda, formula za uspjeh koji postižemo – zaključuje  Admira.

Priznaje na kraju da pomalo žali što, zbog nedostatka finansija, nije uspjela upisati fakultet kao neke njene prijateljice.

Vjeruje da će jednog dana zaraditi dovoljno novca da krene u ostvarenje ove svoje neispunjene želje.

Ne kaje se, ipak,  što je pokrenula proizvodnju kupusa, iako je svjesna da je odabrala jedan od težih puteva  da zaradi za život.

– U potrazi za egzistencijom, mladi ljudi u posljednje vrijeme mahom napuštaju BiH. Nemamo, naravno, svi takvu priliku. Osim toga, ne možemo svi ni otići iz zemlje – poručila je Admira Murastpahić.

(Bportal.ba/Fena)

Sevdah je dio ove zemlje, neodvojiv dio njenog bića i tradicije, a malo je boljih osoba za razgovor o sevdahu od Mustafe Šantića. Šantić je prvoklasni sevdalija, profesor muzike, majstor na klarinetu, virtuoz na harmonici, ali i odličan pjevač.

Zatičemo ga u Muzičkom Centru Pavarotti gdje je trenutno direktor Muzičke škole, a sjećamo se da je svojevremeno ušao u legendu i vic kao profesor koji je u isto vrijeme predavao i muziku i glazbu. Kaže da se nikad nije uspio prilagoditi ni na jedan kraj osim Mostara i svog Bijelog Polja. Govori blago i jednostavno, slikovito i osjećajno, sevdalijski…

“Svi znamo pjesmu ‘Snijeg pade na behar na voće’, a malo ko razmišlja o poruci teksta. Ipak, Esad Bajtal u svojoj knjizi kaže kako pjesma govori o jednom vremenu kojem je odzvonilo, vremenu kad su roditelji udavali svoje kćerke za onog koga su oni htjeli, sad u sevdalinci dolazi vrijeme da djevojka sebi bira bračnog druga. Tekstovi sevdaha su zaista prava filozofija”, priča nam u uvodu Mustafa Šantić, navodeći brojne druge sevdalnike koje imaju duboku poruku kao što je “Ali-paša na Hercegovini”.

Cijela filozofija ovih prostora sadržana je u stihovima “Da me prosiš, ne bi’ pošla za te, a da se oženiš bi’ se otrovala”, priča nam Šantić, tvrdeći da u ta dva stiha sažeto stoji naših pet stotina godina.

“Mnogi poistovjećuju pojmove sevdah i sevdalinka, a to nikako nije isto. Kad smo mi u Mostar Sevdah Reunionu izdali svoj prvi album, tražili smo prijevod riječi sevdah. Gledano iz nekog arapskog ugla, to je tečnost koja kruži tijelom i u određenim momentima izaziva različitu emociju, može biti tuga, radost, ponos, jad, dert… Kad to posmatramo iz bh. ugla, sevdalinka je muzičko-poetska forma. U sevdah ne morate pasti samo slušajući sevdalinku, uzrok može biti lijepa žena, prelijepa priroda, pecanje ribe…”, objašnjava nam Šantić.

Klasika ili moderna

Kad pričamo o sevdahu, danas se otvara dilema o dva pravca, onom klasičnom i ovom novom, urbanom, koji je populariziran posljednjih desetak godina, baš pod jakim utjecajem Šantićevog bivšeg benda.

“Vjerujem da se kritičarima tzv. urbanog sevdaha nije svidjela nagla popularnost MSR kao novog muzičkog izraza, usudim se reći i pravca, čak i pokreta. Naše koncerte su pratile generacije od deset do sedamdeset godina. Napravili smo nešto čega ni mi nismo bili svjesni, a to nije bilo najjasnije onima koji su kritikovali taj novi pristup sevdahu. Vjerujem da je isto bilo i sa svim novim muzičkim pravcima kroz historiju, teško se bilo pomjeriti i od Mozarta, Beethovena…”, kaže naš sagovornik naglašavajući da razumije sve kritičare te vjeruje da su vremenom promijenili mišljenje.

Šantić ponovo citira Bajtala kad kaže da za sevdalinku treba sazreti, da za ovaj muzički pravac treba vremena u svakom pogledu.

“Kaže, ako želite pjevati sevdalinku trebate doživjeti ljubavni pakao, da vas ostavi cura bar deset puta, da patite, ne spavate. Iz svega toga se javi onaj dert kojeg ima u sevdahu. Čini mi se da je najbolji interpretator tog teškog i bolnog sevdaha Himzo Polovina. U njegovim izvođenjima vi vidite tugu i bol, kad pjeva Ali-pašu, ja vidim tog čovjeka koji jaše konja i Maru preko Neretve. A tek pjesma ‘Jesi li čula, dušo'…”, skoro je zapjevao veliki sevdalija koji je posebno za naš portal na klarinetu odsvirao prepoznatljivu mostarsku melodiju.

Safet, Himzo i Zaim su za sevdalinku ono što su za klasiku Mozart, Beethoven i Haydn

Kad smo pričom već došli do Himze Polovine, nismo mogli, a da našeg sagovornika ne upitamo o nekoliko imena koje najviše poštuje.

“To vam je isto kao u klasičnoj muzici, imate Mozarta, Beethovena i Haydna, a u sevdalinci imate Safeta, Zaima i Himzu. Mislim da je to kvalitetno poređenje jer su oni zaista ostavili jedan pečat koji je i danas predmet rasprave. Kako se to pjeva, šta to čini Safeta velikim, Himzu, … Valjda je bilo i drugo vrijeme. Mi smo danas čudno naelektrisani pa i da hoćemo možda ne možemo da dočaramo neku ljubavnu priču kroz atmosferu sevdalinke. Od današnjih imena ima puno pokušaja, ali mi se čini da je utjecaj srbijanskog folka koji je na prostoru BiH dominantan doveo do toga da svi koji pokušavaju pjevati sevdalniku to rade na način kako to radi Šaban Šaulić. Neću reći da je to ružno, ali sigurno nije ni blizu naših smokava, kaldrma, naše Neretve…”, slikovit je Mustafa Šantić.

Problematično je kad današnji interpretatori počnu mijenjati melodiju pjesama koje bi trebalo sačuvati u izvornom izdanju, priča nam Šantić. Mostar Sevdah Reunion nije dirao melodiju pjesama, samo se poigravao aranžmanima dovodeći ih u kontekst bluesa, jazza uspjevši tako doprijeti do svijeta i ući u neka daleka uha.

“Često sam razmišljao da li Francuz zna šta je sevdalnika, da li razumije tekst, poruku, mislio sam da nemaju pojma. Međutim, poslije naših nastupa, čitajući sutra novine i muzičke magazine, mislim da bi pogodili šta je to sevdalinka, shvatili ovu našu pjesmu s velikom emocijom i prelijepim tekstovima. Mislim da je to nešto što je najviše krasilo MSR”, prisjeća se sjajni majstor harmonike i profesor muzike.

Priča o bendu koji je sevdah plasirao u svijet

Često spominjući popularni sevdah bend iz Mostara, nismo mogli da Šantića ne upitamo kako je nekad bilo, zašto je sve puklo već sad daleke 2008. godine, nakon više od deset godina u kojim su doživjeli svjetsku slavu.

“Bilo je divno tri-četiri godine, vidjeli smo čitav svijet, družili se, radili uz visok stepen kompromisa. Međutim, kasnije nas je stigla i biološka starost, malo i umora, možda i netrpeljivosti, nakon svih tih putovanja. Deset godina živiš u avionu, vratiš se kući nakon jedne turneje dijete više pet centimetara nego prije polaska. Često sam se pitao da li je ovo život, a poslije te četvrte godine je bilo, mogu reći grozno”, kaže nam s značajnom vremenskom distancom Šantić, važan dio prvog sastava MSR-a.

Mostar Sevdah Reunion je na svjetskim muzičkim top-listama često bio u top 10, postao pravi svjetski bend, ali druga strana medalje bila je problematična.

“Onda je došla netransparentnost kolega koji su bili u ulogama menadžera, a došli smo do saznanja da je bilo nekorektno prema nama, riječ je o novcu naravno. Prekinuli smo saradnju 2008. godine i kad smo mi počeli raditi nešto svoje, shvatili smo da bend uopće nije bio registrovan, ni na domaćoj, ni na međunarodnoj sceni”, priča nam Mustafa Šantić.

Šantić je tada registrovao, pri zvaničnoj instituciji za zaštitu autorskih prava, Mostar Sevdah Reunion i taj papir posjeduje i sada, a glasi na njegovo ime te gospode Kovačevića, Delića, Avdića i Latinovića. Kako se aktuelni MSR predstavlja danas, naš sagovornik ne zna, ali da se pokrene neka pravna aktivnost nije sigurno na šta bi sve izašlo.

“Deset godina je pravo vrijeme za jedan dobar bend, stvarno ne znam šta sada rade. Ja sam okrenuo neki novi list, sviram, predajem u školi, ne vjerujem da mi se išta ljepše desilo od tog prekida. Vidio sam da postoji neki drugi, ljepši život, a kolegama želim puno sreće i zdravlja”, iskren je Šantić.

Sevdalinka je naše blago

Poslije razlaza sa starom ekipom, Šantić se posvetio obrazovnom radu, a osnovao je i Sevdi Mustafa Bend s kojim i danas svira gdje god ima onih kojima se sluša sevdah. Nedavno je bio i dio spektakla Red Bull Cliff Divinga u Mostaru kad je zasvirao i zapjevao “Lijepi li su mostarski dućani” na skakaonici uzdignutoj 27 metara iznad Neretve.

“Ja vjerujem da je vama ispod mosta bilo lijepo slušati, ali sam se ja prepao, čak sam dobio blagi nadražaj da povratim. Kad čovjek ugleda Neretvu, most iz te perspektive pa pomisli bože dragi šta ako se nešto desi. Na koju god stranu da padnete nema vas više, a mnogi su mi rekli da je zaista bilo lijepo”, pričao nam je kroz smijeh svoju verziju spektakla Šantić.

Danas je sve manje ljudi koji znaju uživati uz sevdalinku ovdje kod nas, kaže nam naš sagovornik, bolja iskustva imam kad odem dalje. Navodi primjer sjajnog koncerta u Donjem Milanovcu.

I muzika i glazba

“Vjerujem da se sevdah svugdje više cijeni i sluša nego ovdje kod nas. Mostar Sevdah Reunion da nije izašao na zapad, vjerujem da bi bio prosječan lokalni bend. Sevdalinka kod nas treba da se stavi u poziciju nacionalnog dobra. Dok Francuzi imaju šansone, Italijani kancone, Hrvati tamburicu, Srbijanci svoje kolo, Makedonci oro, kod nas sevdah guraju u neki muzički talog. Da se ja pitam, sevdah bi bio predmet u muzičkim školama, da se izučava naša muzička tradicija, njena forma, melodija…”, kritičan je prema percepciji sevdaha kod nas.

Morali smo se dotaknuti i one društveno-političke stvarnosti u kojoj je Mustafa Šantić u isto vrijeme u školama predavao i muziku i glazbu.

“Radio sam u dvije škole, ovdje u Muzičkoj školi gdje sam sada direktor i u Glazbenoj školi Ivan pl. Zajc. Kad sam u Glazbenoj školi kažem da je to glazba, ovdje kažem muzika. Teško je to pojasniti šta sam ustvari predavao. Kad već to govorim, moram reći da već godinu dana te dvije institucije dobro sarađuju, čak se pominje i ujedinjenje, posebno kako želimo da uđemo u posjed naše stare zgrade na Musali koja onako nedovršena čeka godinama. Bojim se da od nje ne postane neki administrativni ili komercijalni objekt, a ne muzička škola kako je bilo i kako pripada”, kazao nam je na kraju Mustafa Šantić, sevdalija, pjevač i vrsni instrumentalist, prosvjetni radnik i direktor.

(Klix.ba)